SVAKI ČOVJEK JE POMALO KRIV

	siječanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga
Jedino zlo na ovome svijetu je nanijeti nekome psihičku ili fizičku bol. Nemoguće je oštetiti nečiji moral. Zbog toga želim iznijeti svoje stavove za koje mislim da su objektivni, a vi mi iznesite svoje argumente, ako se sa njima ne slažete.

Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

11.01.2008., petak

RELIGIJA

Prije nego što počnem, htio bih naglasiti da ne želim nikoga uvrijediti svojim stavovima i da ih ne želim nikome nametati. Želim reći ono što mislim i želim da vi nadopunite moje mišljenje, kritiziranjem, neslaganjem ili razumijevanjem. Jedino što bih volio je to da su vaši odgovori konkretni i argumentirani kako bih mogao na njih odgovarati. Za shvaćanje mojih tekstova bitno je znati razliku između dvije stvari – etike i morala. Kako tu razliku ne znaju mnoge javne osobe, kao što su političari, kojima je to ključna spoznaja za obavljanje svoga posla. Dakle, laički – moral su društveno nametnuti i društveno većinom prihvaćeni stavovi koji kroje naš život iako se svi sa njima ne slažemo. Etika je individualno i znanstveno promatranje i proučavanje dobra i zla, promatranje svijeta na apstraktan način i viđenje samoga sebe na oba načina – apstraktan i konkretan. Pogreška je promatrati moral kao nešto sveto i cjelokupno – moral je potrebno etički nadograđivati i mijenjati usprkos tradiciji.
Htio bih započeti ovaj blog jednom velikom temom i silom koja pokreće ovaj svijet – a to je religija.
Naravno, započeti ću sa kršćanstvom koje je u Hrvatskoj vodeća religija.
Korijen kršćanstva je Biblija, odnosno biblijsko raspoznavanje dobra i zla. Kršćanstvo ima glavnu ulogu kod donošenja moralnih stavova, pa ću ovdje postaviti neka etička pitanja.

Biblija
Biblija nije napisana kako bi uništila svijet. Biblija je napisana kako bi ovaj svijet učinila boljim. Kroz perspektivu tadašnjeg čovjeka bilo je to nešto vrlo inteligentno i avangardno. Dosjetiti se tada mogućnosti kontrole nad čovječanstvom kako bi ga držala u ravnoteži nije u potpunosti negativno. Uvijek će postojati samo jedan vođa nad milijunima podređenih. To tako mora biti, to ne mora nužno biti negativno. Biblijski vođa je Bog. Po kršćanstvu, on nas je stvorio. U samome početku Biblije on daje do znanja tko smo mi i zašto smo ovdje. Bog je stvoritelj, Bog je ljubav, Bog oprašta. Mi smo svi njegova djeca. Nemoguće je danas tražiti moralnu dozvolu od kršćanstva da prestane smatrati ateiste njegovom djecom iako ateisti to ne žele biti. Primjenjivanje religije na druge osim na samoga sebe je pogrešno. Vjerovati u dobro je dobro, samo to je bitno, a odakle to dobro proizlazi potpuno je nebitno. Samim time, jasno je da kršćanstvu nije jedini cilj – dobro. Početak Biblije potpuno je jasan. Najveće zlo je želja za konkurencijom, želja za natjecanjem. Kroz etičko primjenjivanje Biblije na današnji svijet saznajemo da loše i dobro u Bibliji ne mora biti nužno dobro i loše danas. Testiranje duše također je dobro po Bibliji. Etički gledano – jedino što ima pravo testirati ljudsku dušu je ona sama. Daje li zbroj svih naših duša na zemlji biblijskoga Boga? No nema konkretnih odgovora, to je ono što vjeru čini vjerom.
Kontroliranje mase uvijek je bilo nešto što pokreće ovaj svijet. Biblija jasno daje do znanja da je glavni „grijeh“, glavno zlo – natjecati se sa Bogom, vjerovati u nešto osim njega, prestati vjerovati, te mijenjati se i razvijati bez dozvole vjere. Osim toga, Biblija je potpuno pozitivna i njeni stavovi su možda i mogli učiniti ovaj svijet boljim.
Daleko od toga je Crkva danas. Biblijski vođa, dakle, Bog, u pravilu, vođa je brojnih katolika. No, realno gledajući, katolike i ostatak svijeta koji to nisu, vodi Crkva. Sprječava li takvo poimanje vođe i nametanje takvoga vođe ateistima, stvaranje dobroga vođe za čovječanstvo? Ima li čovječanstvo moralnu dozvolu biranja boljega vođe? Ljudska navika, koja potječe iz religija je gubljenje individualiteta, dizanje ruku pri stvaranju stvarnosti te dozvola jednome vođi da umjesto njih odlučuje je li dobar – ili loš. Nije potrebno pisati o svemu lošem što je učinila Crkva, no nije u redu sada reći da treba zanemariti sve loše jer je učinila i puno dobroga – kada je dobro ono što ona mora činiti.
Ljudi imaju pravo na vjeru, na religiju – no isto tako oni koji ne žele vjeru, religiju, ne trebaju na nju biti prisiljavani. No, je li nametanje i kontroliranje okosnica vjere? Ne trebam napominjati nedavni Bozanićev ispad, zar ne? Je li sama Crkva nesigurna u vjeru? Vjera je danas daleko od onoga što treba biti. Bitno je znati da postoje ljudi koji ne vjeruju, koji nemaju potrebu vjerovati i koji imaju svako pravo na objektivno kritiziranje kršćanstva, Biblije i Boga. To ih ne čini lošim ljudima. Niti bi kršćane činilo lošim ljudima preispitivanje svoje vjere i svojih stavova. Bez obzira na sve, individualitet postoji i on je glavno dobro, ljudi se moraju razvijati, kritizirati, prihvaćati. Tako svijet napreduje. Isto tako je bitno, da za razliku od nametanja vjere, kritiziranje vjere koje je objektivno nije mržnja prema vjeri niti prema ljudima koji vjeruju. Na kraju, ne treba biti toliko inteligentan da se shvati da je tvoja vjera dovoljno jaka da ju nitko ne može obezvrijediti.

Ostale religije

Nisam se htio osvrnuti samo na kršćanstvo, ovo mišljenje može se primijeniti na apsolutno sve religije. Zanima me objektivno gledanje na reinkarnaciju. Bitno je znati da u reinkarnaciju vjeruju brojne religije kao što su budizam i neki smjerovi hinduizma. No nije u svim tim religijama ona nešto pozitivno. U nekim religijama reinkarnacija znači nova prilika za drugačiji život. Ja bih se osvrnuo na reinkarnaciju kojom smo nagrađeni ili kažnjeni zbog postupaka u prošlim životima. Ako postoje prošli životi, jedino što je od njih ostalo u nama su nagoni i podsvijest. No, koliko oni utječu na naše odluke i naš život? Ja samoga sebe dovoljno poštujem kao osobu da vjerujem da većinom moga života upravljam zdravim razumom i etičkim prosuđivanjem.
Navest ću primjer – ako sam u prošlome životu bio netko drugi i naravno, postao sam određena osoba ne zato što sam se rodio kao takva osoba, nego zato što su okruženja, prostor i vrijeme, te naravno kasnije, moje odluke te vlastiti razvoj u smjeru u kojemu želim, stvorile mene takvog kakav jesam. Dakle, ako je tako, zamislimo da sve što je od takvoga života ostalo, samo podsvijest i nagoni, a moja duša se ponovno razvija kroz gore navedeni proces, kako me itko može smatrati istom osobom? Kako potpuno nova osoba koja bi možda prezirala staru može biti nagrađena ili kažnjena za njene postupke?

- 14:26 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.